pogledaj me anđele i šapni mi...

postu u sanducicu
i pismo u kojem pise
volim te jos vise....;)

:)

Tebi,
u kom tuga već odavno spava
i tiho jezdi dubinama bića,
šapuće ti milo
dok ne usneš.

Tebi,
u čijem se jutru
nemir iznova rađa u boli,
dok s čežnjom
snivaš o sutra.

Tebi,
na čijem se licu
ponekad topi kristalna suza,
kom srce ječi od silovite čežnje
i rasipa bol u tisuću klica.

Ja govorim tebi...

Potopi me u beskraju zaborava...
Raspi me u sitnu prašinu ....
Što ja mogu ti dati?

sophisticated_lady

i kap postanem...
s visina da se rasprsim,
i slap...
u ponoru da nestanem,
trag svjetla...
da izbljedi,
zvijezda da se ugasi,
i nistavilo da ostane....
sanjajuci odes...
iznad ovih granica...
zvjezdanim nebom,
trazeci dusu...........

pogledaj...


...u moje oci,
trazi je u odsjaju
suze koja pada,
.............naci ces ju
...

odsjaj sunca
u kapi jutarnje rose,
trag padajuce zvijezde,
red fjoretinskih lampi,
trag prvoj snjega u tik zore,
tihi glas koji sapuce vjetar,
to si ti...

Traži me nemir.
Probija u me
kao vihor kroz ponor.
Tutanj tišine guši misli moje
glušne u svom letu
rasipaju se nepovratno
slomljene sanje
godinama njegovane u
najdubljim kutu vlastite svijesti.
U sječanju te svojem još uvijek vidim
sasvim živo i blistavo.
Između neba i zemlje,
za me nigdje mira nema.

sophisticated_lady

i sve rijeci da ti podarim,
sve misli da ti obznamin,
sve u djela da pretocim,
samo za tebe,
i sunce mi se smije,
zvijezda vise nema,
vjetar gubi snagu,
a more se buni bonacom,
i nije me briga,
i kad stojim na vjetru bez daha,
gledam jutarnje sunce,
i smijem se tvome glasu,
nije bitno,sve je ionako za nesto vise,
nesto sto ce doci,....
"i kad si tu",samnom,blize no sama
mislis cak i sunce gubi snagu,
rijeci dignu povjetarac i more zatreperi....

uzivaj,
u trenucima između treptaja
i otkucaja srca,...
kao da sreca traje u vijecnost...
...anđele

Pronađi me u spokojnoj melodiji
koju svira tišina.
Ona tišina u ranom svitanju,
tek pred izlazak sunca.
Nikog nema..tišina samo....

Osluškuj me u treptaju srca,
vlastitog.
Onoga srca što strepi nad žičanom strunom
razapetom između dvaju svjetova.
Ispod nikog nema....ponor samo...


Dodirni me u samome sebi
u mnoštvu vlastitih misli,
slomljenih nepovratno.
Sakupi me iz razasutog sjećanja.
Ničeg nema.....praznina samo...

sophisticated_lady

Još samo zvjezdani vidim kut
u tamnici se svrsio put.
Sve zvijezde su kruhovi
da bi nas gladne nahranili.
Sve zvijezde su prijatelji
da bi nas samoce obranili.
Sve zvijezde su gromovi
nebi li dusmane pobili.
Da su zvijezde ponori
NEBI NAM LJUBAV POPILI

zaspan

i kamo god išli
u daljinu
bez ikog na putu kraj sebe

uvijek cemo imati svoju zvijezdu

koja vjecno na nas pazi i smijesi nam se visoko gore

negdje u beskonacnosti i neshvatljivosti,pazi na nas...

i kada dodje dan,nebo zamre,umru sve zvijezde,i opet smo sami
nikada nismo svijesni da je uvijek s nama,da je tu,zauvijek

samo nasa vijecna,sjaji samo za nas....

zato digni glavu neke vedre noci

kada sjaje sve na nebu i nadji svoju zvijezdu

nasmijesi joj se kao sto se ona smije tebi-neka uziva u tvojoj .............................................................................zaspan

Što šapću tvoje oči pticama
s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvijezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska JAVI.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

V. parun


sophisticated_lady

u samoci,
i svoj ovoj hladnoci,
vidim tvoj osmjeh i toplinu kojom zari..
nasmijesi se,
ne tuguj...

znam da rijeci nisu zlato da bi osoba bila bogata od njih,
ali ponekad je to jedino sto od srca mozemo dati...
iskreno..

Djevojčica: Mamice, uhvatila sam pred vratima leptira. Vidi kako je divan, bijel i lijep! Nije stajao na cvijetu, ležao je na zemlji, onako , na jednoj strani. A ja sam skinula nanulice da ne lupaju i pošla polako, polako, da me ne čuje i - stisnula sam ga s ova dva prstića. Ali on nije mahao krilima, kao što mašu leptiri u parku kad ih ulovimo. Bio je miran. Mamice , nečeš vikati na mene što sam ga ubila?
Majka: Ne, dušo, ti si ga oživjela.
B. Koneski

u nocima bez sna,
vidim tvoje lice,
cujem tvoj glas,
osjetim tvoj miris,
i svaka misao podsjeca na tebe i vodi me k tebi,
nedostajes mi anđele moj...
da te dotaknem u dusu,
obrisem suzu,
i vidim osmjeh...

i odes brzo,
kao zvijezda koja pada,
a zelje ostaju i nadanja,
ostvari ih......cekam te....

jos si tu,
izmedju daha i rijeci izlazi tvoje ime,
cujem tvoj glas,
u jutarnoj tisini osjetim ti dah,
ne govori,nista ne govori,samo se prepusti,
vidi trenutak kao vjecnost i nasmjesi se,
jer na kraju,zivot je skup svih tih trenutaka,
nadam se da ce ti ovi biti predivni..
dobro jutro anđele....
pusa

Galebe moj
ne slijeći na moje oči.
Na tim brdima otkinutim nijedne luke nema.
Zaroni u sve dubine,
dosegni sve visine
i daj da sunca vidim!
-Galebe moj, ja oči više nemam.
Ne slijeći na moje srce,

galebe moj, i srce nije moje.
Preleti sve predjele nenadlijetane
-žive, nepoznate, mrtve.
Pogledaj sve oceane, oceane podijeljene,
i vrhove ledene, i livade zelene,
i čuj;
dok se tvoje krilo u nebo mirno vije,
kao nemir u njima moje srce bije.
Ne slijeći , galebe moj,
vrati se jatima svojim.
Ja sam čamac osuđen
na sudar s nepoznatim.

vtnns

sophisticated_lady

tiho,
o tiho mi govori mijesec,
i povjetarac mi sapuce s dolaskom kise,
a tuga u meni govori jos tise,
i kada se spusta tama,
u srcu mome strijepnja je sama...
gdje si...anđele....
sapni mi...

srce place,
oci su tuzne,
a rijeci su mile,
imas me na dlanu,
i prosipas me,kao dijete koje se
igra u pijesku pa radi kulu da je srusi,
zasto?
ne vidis?
dodji mi...pokazat cu ti.....shvatit ces....anđele

i srce ti dajem,
i sve suze moje,
i ljubav u njima
sve zlatne i biserne
su samo za tebe
anđele moj

pogledaj nebo u kasne sate,
i vidjet ces mjesec kako place samnom,
negdje u daljini i crnoj praznini,
nađi u tami ruku koja seže
i gubi se u snovima,
pokusavajuci uhvatit tebe,
neznajuci dali si tu......
uhvati me,prigrli me,uzmi me,....
pomozi mi....trebam te.....
uhvati ruku koja se gubi i jako je stisni,
ne pustaj me,povedi me,...anđele

i da sam mjesec tezio bih zemlji
i oko mene svemir,tako velik i nepoznat,
puno zvijezda koje me cekaju,
a ja se samo oko tebe vrtim,
kako se god okrenula tu sam
mozes mi okrenuti lice,ali me opet vidis,
tu sam,gdje bjezis?samo se vrtis u mjestu a ja oko tebe.....i nigdje ne idemo.......
zar ne vidis da smo sudjeni kao mjesec zemlji i zemlja svemiru?

i sva zvježđa
gledaju svoj odraz
u jezeru krvi i suza,
bez vode...
dali se pitaju zvjezde
zasto je krvav
ili im je samo bitno
da vide svoj sjaj...

ostao sam iskreno bez inspiracije pa cu zato reci samo ovo...
mozda rijeci jesu prolazne i ne obracas paznju na neke, ili se zaborave,
ali napisane ostaju zauvijek-zato cu napisati da kada me nema da ih
procitati mozse i da te podsjeti na to sto osjecam....
volim te,i zadnjim dahom bi ti to rekao,
ujutro osjetim tvoj miris,vidim tvoje oci,
cujem tvoj glas,
a tebe isto nema,i svejedno te volim,
i ne smeta mi sto sada nis tu,jer
znam da me nosis u srcu ma gdje bila,
zar ima rijeci kojima mogu izrec
koliko zelim da si kraj mene,
da snovi postanu zbilja i da si ta zbilja ti.
pusa, anđele moj...

zar je vrijeme progutalo mene?
da sada trazim tvoje obrise
u tami sjecanja proslih stvari,
zar trenutka nema u nekom
kasnom satu,kada zvijezde spavaju vec i same,
a mjesec tuguje za jutrom da mi sapnes
rijeci koje samo ti znas,koje samo ti mozes,
zatvori oci,osjeti me, procitaj mi snove,
vidi mi misli i kada nisam tu,
dodji mi,
sapni mi anđele da si samnom
u svakom trenutku
i da si uvijek tu.....

Mi stojimo na rubu svijeta
I gledamo zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezde
Ko još od nas može naslutiti sebe?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa

A.B. Šimić

s.l

zatvori oci
osjeti me,tu sam...
vidis me?
svaki pokret,miris,
dodir,rijec...
sto u sijecanju izgubljeno luta,
nadji ga,
prigrli ga-moje je...
voli ga...

zelim cuti tvoj sapat s prvim zrakama sunca,
osmjeh na licu dok toga nisam jos ni svijestan
ljubav u srcu dok je ja jos sanjam,
ohrabrenje dok me budis,
probudi me....,poljubi me,
trebam te....,zelim te,
a nema te...samo rijec na rastanku
i nada,........nadam se!

i rukama trazim tvoje lice
u tami
bez svjetla
razaznajem ljubav u obrsimia
u crtama
na usnama
rijeci paraju crnu tisinu
i izgubljenog u beskraju
vidim sebe
u tebi

.....Ti si to moje jezero. Ti si mi to sada.
Legla u travu u cvijetu preko stijene čedne
ali val je tvoj ptica što leti bez sjene
a sve je već pjena i duga i vjetar

I jezero si uvijek. Tu si a vječno te nema
s jednom obalom s krugom s obručom što mi pogled seže
na jednom vrhu na dnu i u grmu jednom
iz kog zvijer tajno i neprestano bježi.

Ti si to moje jezero.....


sophisticated lady

srce,
anđeo,
ljubav,
strah,
volja,
sreca,
tuga,
radost,
bol,
smisao,
neshvacenost,
beskrajnost,
inspiracija,
svijetlo,
lijepota,
opasnost,
sudbina,
strast,
grijeh,
sjena,
plavo,
zelja,
tajna,
trenutak,
vijecnost,
mislim da nema rijeci koje mogu reci,
da opisu sve ovo u meni,
ali jos se trudim da je nadjem,
da ti recem.........
Jutro je tako tuzno i kisovito,tako bolno kad te nema,
i mozda ne vidim tvoje rijeci da si uvjek tu uz mene,
ali znam negdje unutra da si samnom....cak i sada....uvijek

pokloni mi ljubav
i dat ces mi krila anđela
da uzletim k suncu
i vidim radost i smisao svjeta ispod mene

Znam da si tu i da postojiš. Jednom od svijeta odvojen zaboravih govor
čovijeka, duboko u snu, zaustavljen u samome sebi i u strpljivoj tišini,
vidjeh te. Tad jedini put znao sam odvojiti stvarnost od iluzije, svijestan
da nisi tek mit jedne vjere, uzaludna nadanja velikoga svijeta.
Strpljivo kraj mene čekao si moj očajnički krik povratka da mi
uzmogneš prikupiti svu silu svijeta i darovati mi je kao dar drugoga rođenja.
Poslije buđenja utonuo si u moje vlastito bunilo ostavljajući me prepuštenog i
rastrganog između sna i jave. Dugo nakon toga nisam sumnjao u tebe ali svaku uspomenu
počinje nagrizati sumnja i zaborav. Izjeda je pomalo i zloćudno. Svakim danom sve više
se gubila boja moje uspomene.Vlastiti nemar? Nezahvalnost? Tko zna. O Anđele....dopustio
sam da mi vlastita sumnja ubije vjeru. Pustio sam zaboravu da spere boju s tvojih očiju.
Pustio sam prašini da prekrije bijelinu tvojih krila, gustoj magli da obavije crte tvoga lica.
Koliko god se trudio... ne mogu te se sjetiti točno. Toliko puta te zazivam iznova kad izvijen
od bola žalostan plačem. Možda nisi trebao strpljivo čekati nadamnom već raširiti krila nad nekim
tko umije smijehom zaliti bol. Nad nekim tko umije otrgnuti najljepšu uspomenu kobnom zagrljaju zaborava.
svoje nezahvalno srce da osjetim iznova blagost tvoga bdijenja. Oprosti mi moj Anđele što očima uprtim u niske
zemaljske stvari zaboravih tvoje lice ljubavlju ispunjeno.
U oluji surovog života i sam sam postao vjetar što ruši i razara. Ne mogu prepoznati
ljubav iako znam da me miluje svojom blizinom. Kakav li sam čovijek to postao? Ne mogu više naslutiti
sebe....ooo Anđele..

Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje.
Svejedno.

I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.
Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.
Nema rastanka.

Nema smrti.
Ako osluškujem vjetar
čujem tvoj glas.

Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.

"Rastanak" ..J.Kaštelan

za tebe...
cekao sam te,
negdje daleko,
u snovima,
mislima,
i tesko mi padaju tvoje rijeci,
da ces doci,
a tebe nema,
i srce jos ceka,
bez ljubavi,
puno tuge,
jos tamo negdje,
tebe traži....

ne gledaj u ljepotu koja ce te zanijeti,
vec gledaj u dusu koja ce te voljet

U prirodi smrtnika je da teži ljubavi. Uvijek je u potrazi za božanstvenom, vanvremenskom i savršenom ljubavi. Neki od nas imaju vještinu prepoznati je i nauče živjeti sa njom dok drugi opsjednuti bjesomučnom potragom za takvom ljubavi, izgube sposobnost vidjeti je. Priroda ljubavi je hirovite naravi. Vrlo često se ćudljivo pretvara u opsesiju, bijes, tugu ...izgubi naglo sav čar i blagost.Tragična je ljudska čežnja za svevremenskom ljubavi kakvu su nam opisali Shakespeare, Petrarca i ostali genijalci svakoga doba. Jesu li oni krivci što se nalazimo u vječitoj potrazi za NJOM, takvom savršenom? Ili je pak kriva naša nemoć i neznanje da savladamo naličje ravnoteže ljubavi? I da znamo odgovor...svejedno je , jer u prirodi smrtnika je da teži ljubavi.

sophisticated lady

Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, rijecima.
Volim te smijehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.

ljubav, ma kakva bila:
neispunjena, sretna, lakomislena i povrsna
prava i zauvijek...

Boli.

Ljubav je vrsta ludila i duševna bolest. Potreba za romantičnom ljubavi potpuno je različita od seksualne potrebe, a također može biti snažnija i od volje za životom.

Ljubav zapravo jest neka vrsta ludila, autentična duševna bolest koja pogađa mozak zaljubljenih, piše u studiji objavljenoj u časopisu The Journal of Neurophysiology, koju prenosi Jutarnji list.

Znanstvenici Helen Fisher, Lucy Brown te Arthur Aron u toj studiji tvrde da je romantična ljubav biološka potreba koja je u potpunosti različita od seksualnog uzbuđenja.

Svoje tvrdnje zasnivaju na analizi 2500 slika mozgova 17 novozaljubljenih mladića i djevojaka. Njima su tijekom pokusa bile pokazivane fotografije voljenih osoba, a za to vrijeme su znanstvenici pomoću magnetske rezonance snimali njihov mozak.

Sliku su nakon toga usporedili s neuronskom aktivnošću dok su promatrali fotografiju nekog prijatelja ili znanca. Usporedba slika je pokazala da su sa zaljubljenošću tijesno povezana dva dijela mozga: nucleus caudatus i ventralno tegmentalno područje.

U tim dijelovima mozga nalaze se stanice koje proizvode ili primaju dopamin, neuroprijenosnik povezan s osjećajem zadovoljstva, ali i ovisničkim ponašanjem, što su pokazala ranija istraživanja na kockarima.

Zanimljivo je da se 'centri za ljubav' nalaze na suprotnim dijelovima mozga od područja koja su povezana s fizičkom privlačnošću iz čega je jasno da je ljubav biološka potreba različita od seksualne.

Američki istraživači su pokušali objasniti i zašto ljubav izaziva tako oprečne emocije u rasponu od euforije do bijesa i anksioznosti, pa su u nastavku istraživanja analizirali mozgove ljudi koje su napustile voljene osobe.

Zaključili su da je aktivnost 'centara za ljubav' još snažnija u osoba koje su njihove ljubavi odbacile. To je razlog zbog kojeg neki razmišljaju o samoubojstvu ili ubojstvu kad su ostavljeni, te potreba za romantičnom ljubavi može biti snažnija od volje za životom.


.......

Led se njenog tijela otali
pod njegovim rukama.
Jesen mu se plodna rastvori pod dodirom.
Jesen njenog tijela.
Miris je tvoga tijela
poput mahovine ispod plodova, reče joj.

I kad to izgovori,
dvije se šume tvrdoglavih misli
razbježe na dvije strane neba.

S dlanovima toplim od milovanja
ruše hridinaste zidove između svojih očiju.
Pijan sam od tvojih nogu, reče joj.
prah sam na dugi tvoga daha,
odvraća mu.
moje je tijelo tvojim mirisom kršteno,
šapuće mu.

Zatim posve mirno ostanu ležati.
Duboko, posve ispod njih zašumore
dvije šume ukovane u led.
A oni tihi leže na plohi tišine.
Tako tihi da osluškuju,
kako među njima raste visok, visok jaz.
Preko njega ledena pada voda.

D. Zajc

Ovo je ljubav...

sophisticated lady